DR. SCI. ŠEFIK SMLATIĆ, MENADŽER I CERTIFICIRANI STEČAJNI UPRAVNIK

INTERVJU

DR. SCI. ŠEFIK SMLATIĆ, MENADŽER I CERTIFICIRANI STEČAJNI UPRAVNIK

KLJUČNI PROBLEM BH. PRIVREDE JE NEPOSTOJANJE SLOŽENIH PRIVREDNIH SISTEMA

Tekst: Medium press
Fotografije: Na naslovnici, str.11. i str.17. Studio Korzo, Bihać

Kao profesor u srednjoj ekonomskoj školi i na fakultetu, kao ministar unutrašnjih poslova, direktor brokerske kuće, uspješan menadžer u realnom sektoru i certificirani stečajni upravnik, iza sebe je ostavljao itekako vidljive rezultate, što i danas čini.
Sintezonom stručnih znanja i bogatog životnog iskustva, bilo gdje da djeluje, stvara nove vrijednosti.
Navedeno se odnosi na doktora tehničkih nauka Šefika Smlatića, koji komentariše aktuelni bosanskohercegovački trenutak, s akcentom na obrazovni sistem, privredni ambijent i neizostavni politički momentum, koji itekako negativno utiče na općedruštveni bh. ambijent.

BH BUSINESS MAGAZINE:
Gospodine Smlatiću, godinama ste prisutni u javnom životu. Vi jednostavno trajete i to veoma uspješno u raznim oblastima.
Možete li iz svog ugla dati neki presjek svega onog što vas čini time što jeste?

DR. SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Sve u životu počinje prvim korakom i prvom izgovorenom riječi, kroz život konstantno učite, radite, stvarate, komunicirate i sve to vas izgrađuje i na posljetku vas čini tim što jeste u stvarnom životu.
Život je konstantno putovanje, susretanje sa raskrižijima na kojima donosite odluke i nastavljate onim smjerom koji ste u tom trenutku smatrali ispravnim.
Vrijeme između dva raskrižja predstavlja jedan od mnogih perioda u vašem životu, tako da nakon donesene odluke vi krećete doslovno ispočetka u novi period u koji unosite iskustva, vrijednosti, terete, dobro i loše iz prethodnog perioda i ideš ka zacrtanom cilju, sa motivacijom da sve dobro što si postigao u prethodnom periodu u novom razdoblju postane vrijednije, da pobjediš terete, jednostavno da dostignutu ljestvicu iz prethodnog perioda podigneš za jednu visinu u novom razdoblju i tako samog sebe potvrdiš.
Tek na polovini puta do novog raskrižja spoznaješ jesi li na zadnjem donio dobru odluku kad si odlučio da skreneš lijevo ili desno ili da nastaviš istim smjerom i tako do kraja života.
Svaki period je novi izazov, novo okruženje, novi ljudi. Moraš da učiš što nisi naučio, izgradiš što nisi izgradio, završiš što nisi završio, spoznaš što do tad nisi spoznao, prihvatiš što prije nisi prihvatao i najvažnije, da vjeruješ u sebe.
Novo radno okruženje, novi ljudi, uzusi, pravila, zadaci, neistraženi ciljevi, milion nepoznanica koje donose novi zadaci, su izazov koji me pokreće, motivira i izvlači iz mene sve što sam u stanju da pružim.
Ne mogu da se vidim kako konstantno, kao na isparanoj gramofonskoj ploči iznova i iznova ponavljam već savladano gradivo, da izvršavam preslikane zadatke samo sa drugim sadržajem, istim šablonom, na istoj matrici i sve to u istom okruženju.
Za tu svoju osobinu mogu se zahvaliti obrazovnom sistemu u kojem je moja generacija stjecala znanja i iskustva.
U vrijeme kad je moja generacija išla u osnovnu školu pa do fakulteta i više, naši profesori su nas naučili najvažnijoj životnoj lekciji.
Svaki ispit je bio prelaženje planine a bilo ih je i takvih da su se graničile sa nemogućim misijama.
Tad smo te naše profesore svakako nazivali, jer nismo znali niti razumjeli, koliku oni odgovornosti nose u sebi i stvarnu brigu da nas istinski osposobe za život. I najvažnije, naučili su nas, da sve što si dobio, a nisi zaslužio, je kazna i nikad nagrada.
Reći ocu ili materi da si dobio slabu ocjenu jer je profesor loš ili ne daj Bože šta drugo, ne gine ti tek onda kazna.
Za danas, nakon svih ovih godina mogu samo jedno reći, veliko hvala svim mojim nastavnicima, profesorima, a posebno mojoj danas pokojnoj učeteljici Miri Dizdarević, profesorima: dr. Čaliji, dr. Mojoviću, dr. Stojanovu, dr. Tomiću, dr. Rimcu, dr. Stavriću, dr. Hašiću,dr. Lediću i svima drugima kojima je dignitet njihovog zvanja i uzusi, kojih su se tako nepokolebljivo pridržavali, imali samo jedan cilj, da njihovi studenti sa ponosom nose svoje stečene titule.
Svi ti meni dragi ljudi, utkani su u moj, ne samo profesinalni život, već i na način na koji i dan danas promišljam.
Siguran sam da nikada ne bih imao hrabrosti da prelazim granice, prihvatam nepoznato, savladavam nenaučeno, da ti ljudi nisu u meni izgradili samopouzdanje i vjeru da ja to mogu.

NE POSTOJI KRAJ U UČENJU

BH BUSINESS MAGAZINE:
Kakav je Vaš stav o važnosti znanja, obrazovanja i dodatne edukacije za razvoj i uspješno poslovanje?

DR. SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Po mom sudu kvalitet obrazovnog sistema direktno se oslikava kroz prizmu GDP po glavi stanovnika.
Obrazovni sistem je izvorište razvoja države ili njenog urušavanja. Ekonomski razvoj ili ekonomski prosperitet uzročno posljedično se nadograđuje na temeljima uspostavljenog obrazovnog sistema.
Obrazovni sistem je polazna tačka efikasnog, održivog razvoja privrede kao i svih drugih oblasti ljudskog djelovanja, koji danas, kroz visokoorganizirane tehnološke parkove, pomjera dostignute granice tehnološkog razvoja tako da i najmanji propusti u obrazovnim ciklusima takve zajednice, u kojima su raznim nezakonitostima, nepotizmom, političkim podobnostima, urušene temeljne vrijednosti na kojima treba i mora da egzistira jedno uređeno društvo. Takve države i zajednice koje u njima žive, osuđene su na siromaštvo , ekonomsku i pravnu nesigurnost, jednostavno, po svim kriterijima predstavljaju države koje su u pravilu na dnu ljestvice kojima se mjere dostignuća i napredak visoko razvijenih i demokratskih društava. Krajnje je vrijeme da se duboko zamislimo gdje smo sad, do čega smo doveli cijeli sistem, gdje se vidimo u budućnosti i kojim sistemima treba da stremimo. Da nam vodilja trebaju biti kvazi milioneri i njihov broj ili kvalitet života srednjeg staleža. Mi smo daleko od zemlje u kojoj je kolektivna svijest odavno dostigla spoznaju da na nema napretka niti blagostanja bez stvarno obrozovanih ljudi, bez obzira o kom nivou obrazovanja se radilo.
Samo tako osposobljeni i educirani kadrovi mogu da pomiču granice, grade budućnost u kojoj će broj sretnih građana biti stvarna slika života takve zajednice.
Da biste usvajali nove tehnologije, nova znanja trebaju vam izuzetno obrazovani stručnjaci, ali da bi pomicali granice već dostignutih tehnologija, potrebni su vam nadprosječno obrazovani kadrovi.
To su države u kojima je društveno političko uređenje svojim građanima omogućilo da uživaju u svim blagodetima ljudskih, ekonomskih, pravnih i svakih drugih sloboda.
To su zajednice u kojima je nepojmljivo da bilo ko, na ma kakvoj razini društvene ljestvice bio, može utjecati, steći i ugroziti neovisnost i najviši kvalitet obrazovnog sistema.
To su države u kojima se kroz obrazovni sistem ne nameće niti bi se iko usudio i da to pomisli, ideologija, podobni kadrovi, vjerska, politička ili bilo kakava druga ubjeđenja. To su društveno politički sistemi u kojima je obrazovanje temelj društva, svetinja koja se ne smije dotaknuti, a kamoli ugroziti.
Istinski slobodan čovjek može biti samo obrazovan i ekonomski neovisan čovjek. Ekonomski neovisan i obrazovan čovjek nije tlo za nazadne i primitivne ideologije.
Obrazovan i ekonomski neovisan čovjek, bilo kakvu tvrdnju, poruku, političku ideju, proglas, stav, ne prihvata zdravo za gotovo. Takav čovjek u svom životu prije svega se oslanja na nauku, naučno promišljanje, a ono podrazumijeva osnovni obrazac, preispitivanje, kritičko analiziranje, kompariranje.
Jednostavno, obrazovan čovjek želi da sve što mu se pokuša servirati, nametnuti, stavi pod lupu provjera, kritičkog promišljanja i da na bazi svojih i tuđih iskustava ocjenjuje ispravnost onog što mu se nameće.
Nema napretka, zadovoljstva ni sreće u jednoj zajednici, društvu čiji temelji nisu izgrađeni na znanju, stručnosti, moralu i poštivanju zakona koji apsolutno isključuju i najmanje malverzacije u obrazovanju, od prvog do zadnjeg danja školovanja i stručnog usavršavanja.
Posebno želim naglasiti da pod obrazovan čovjek ne podrazumjevam samo fakultetski obrazovane ljude. Obrazovan čovjek je i vrhunski električar, bravar, automahaničar, zidar, tesar, policajac, poljoprivrednik, i sva druga zanimanja stečena u vidu zanata ili srednjih stručnih škola.
Znanja i vještine usvojena i stečena u obrazovnim ustanovama koje se odlikuju najkvalitetnijim predavačima, nastavnicima i profesorima, koji su svoje diplome stekli na prestižnim fakultetima, značajna su isto koliko i u najvišim obrazovnim ustanovama, jer bez istih, ni dostignuto na najvišim obrazovnim razinama neće biti uspješno implementirano.
U školama u kojima su njihovi profesori ili nastavnici svoja zaposlenja stekli izuzetnim rezultatima na konkursima za prijem u radni odnos, koji su radni odnos ostvarili na temelju diploma stečenih na prestižnim fakultetima, konkursima na kojima je isključena i najmanja mogućnost utjecaja političkih, porodičnih ili bilo kakvih drugi veza, nepotizma, možete sa pravom očekivati da isti takvi i proizvedu vrhunske mlade kadrove. U suprotnom rezultat su polupismeni, koji misle da su stručni i da su sposobni i za najzahtjevnija radna mjesta.
Često se pitam, kako se osjećaju pojedinci koji su diplome, zaposlenje, napredovanje, zasnovali na temelju nezakonitih i nemoralnih utjecaja. Kako se osjećaju prilikom obavljanja radnih poslova i zadataka, posebno u onim poslovima u kojima primjenjuju zakone na licu mjesta, znajući pritom da nisu zakonitim i moralnim putem došli ni do diplome ni do radnog mjesta.
Kakve im misli prolaze kroz glavu, da li osjećaju grižnju savjesti dok druge kažnjavaju ili donose bilo kakva akta? Ili opšte nemaju savjesti.
Ne postoji drugi put ka slobodnom i ekonomski sretnom društvu bez poštivanja svih etičkih, moralnih i zakonskih postulata u obrazovnom procesu. Ne postoji kraj u učenju. Diploma je tek ključ kojim otvaraš vrata svijeta u kojem vladaju beskonačna znanja, aksiomi, definicije, formule, misli i znanja koja tek trebaš usvajati kroz svoj profesionalni rad, bez obzira da li si srednja stručna sprema, bacheler 180 ECTS bodova ili s 240 ECTS bodova, master ili imaš doktorat. Nužnost da se tokom rada dodatno educiraš, usavršavaš, usvajaš nova znanja, nove tehnologije je jedini mogući način za uspješan i produktivan profesionalni rad i postizanje rezultata.
Bez obzira o kom stepenu stručne spreme se radilo, bez dodatnog obrazovanja, usavršavanja, praćenja i osposobljavanja, primjena i uvođenje novih tehnologija i znanja bez obzira o kojoj se grani radilo, dovodiš se u status kadra ili „stručnjaka“ kojeg su nova znanja i nova dostignuća u potpunosti prevazišla što se posljedično prenosi na kvalitet rezultata na radnom mjestu.
Gubi utrku sa drugima u timu i njegovim padom u razini kontinuiranog napredovanja ugrožava i konkurentost cijelog tima u eksternoj tržišnoj utakmici.
Ovaj proces je nužan u svim sferama ljudskog djelovanja bez obzira da li se radi o javnom ili privatnom sektoru a kad je u pitanju obrazovni sistem, stručnost, usavršavanje i nulta tolerancija na bilo koji oblik nepotizma u obrazovnom procesu i sistemu.
Nepotizam u obrazovnom procesu je isto kao alkohol u saobraćaju. I jedno i drugo vode u nesreću, samo što alkohol se ograničava na živote vozača, saputnika i materijalno ograničena dobra, dok su nezakonitosti i nepotizam u obrazovanju siguran put u uništenje zajednice, a zatim i cijelog društva.

BH BUSINESS MAGAZINE:
Koliko aktuelni politički sistem može biti kočnica razvoju, ekonomskom prosperitetu, uspostavljanju visoko efikasnog obrazovnog sistema, protoku roba i dobara?

DR.SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Malo ili nikako. Uporedite društveno politička uređenja Irske, Južne Koreje, Norveške, NR Kine, Hong Konga kao kineske posebne administrativne regije, Japana i još nekih država sličnih po razini dostignutog tehnološkog razvoja.
Ako iste analizirate uporednom metodom kroz analizu njihovih društveno političkih sistema, broju stanovnika, ljudskim pravima i mnogim drugim oblastima, iste nemaju mnogo toga zajedničkog, čak ni sličnog, pa ipak zajednička im je razina privrednog i ekonomskog razvoja dostignuti nivo primjene visokih tehnologija i tehnološkog napretka, koji se temelji na politici provođenja i unapređenja obrazovnih sistema.
Steći diplomu, zvanje, bez apsolutno usvojenih znanja i sposobnosti apsolutno je isključeno.
To su države u kojima je status profesorskog zanimanja na najvišoj ljestvici uvažavanja i poštivanja, u kojima je obrazovni program, uvjeti u školama, univerzitetima, najviša razina državnog interesa.
Imati zvanje profesora podrazumijeva da ste dostigni najviši nivo stručnog, etičkog i socijalnog usavršavanja i razumjevanja.
Najbolji primjer danas u svijetu je NR Kina, koja je u zadnjih četrdeset godina napravila skok od doslovno sto godina.
Država u kojoj je nakon odlaska Mao Zedonga i dolaska Huao Guofenga, njegovog zamjenika, čija je vladavina trajala veoma kratko, ali ipak dovoljno da je imao vremena da pokrene u istoriji nezabilježenu eru reforme obrazovnog sistema, koji je početak neviđene prekretnice u jednoj državi koja će rezultirarati najbržim tehnološkim usponom koji nije zabilježen nigdje u svijetu.
Započetu reformu još snažnije je nastavio da razvija i unapređuje Deng Xiaoping, čiji zamah se ni do današnjeg dana nije usporio, a rezultat je neviđena razina razvoja i modernizacije nekada nerazvijene zemalje sa nezamislivim resursima.
Reforma obrazovnog sistema i to na način da se iz obrazovnog sistema maknu poluobrazovani, politički podobni, ključ je i temelj opstanka i razvoja države.
Danas je u nabrojanim državama najveće i najsnažnije oružje građana koji u istima žive postotak ili broj obrazovanih ljudi koji su svoje diplome stekli na prestižnim univerzitetima, na kojima je sticanje diplome bez usvojenog znanja i vještina, apsolutno nemoguće.
NR Kina godišnje proizvede milion diplomiranih inžinjera, čija razina stručnosti dostiže krajnju granicu koja se prilikom savladavanja naučno-nastavnog programa može postići.
Dovoljno je da se ima na umu, kod polaganja prijemnog ispita na nekom od fakulteta u NR Kini, u slučaju da nekom kandidatu bude loše, postoje pripremljene medicinske ekipe koje će mu na licu mjesta pružiti medicinsku pomoć, dati infuziju, osposobiti ga da nastavi sa polaganjem ispita, ali izlazak iz amfiteatra ili najmanje kršenje jasno definiranih pravila pristupanju i prisustvovanju ispitu, kandidata eliminira i to tako da mogućnost ponovnog izlaska ne postoji. Izbor članova tima koji će pripremiti pitanja za ispite je posebna kategorija i razina kojom se oslikava značaj obrazovnog sistema u NR Kini, a slično je i u drugim navedenim državama. Odabir najsposobnijih i najkvalitetnijih đaka u red studenata , a studij sam po sebi dotiče zadnju ljestvicu profesionalnosti i selekcije, isključuje i najmanji propust ili bilo kakav oblik opraštanja od greške i povredu strogo definisanog postupka. Mogućnost kontakta među članovima komisije ili radnog tijela za izradu testova je apsolutno isključena. Oni i ne znaju jedni za druge. Kontakti sa vanjskim svijetom su potpuno onemogućeni, osim i u prisustvu službenih osoba samo sa užom porodicom. I treba imati na umu, biti odabran da budeš dio tima koji priprema pitanja iz određene oblasti za prijemne ispite je više nego čast i priznanje stručnosti, koje izabrani član ima u svojoj državi.
U Japanu su testovi za prijem na fakultet, državni ispit, državna tajna.
Zato su pobrojane zemlje danas na tako visokom tehnološkom nivou, a zemlje u kojima vlada nepotizam, veze, politička pripadnost i druge negativne i nemoralne pojave, su na dnu svakog oblika društvenog i tehnološkog napretka.

IZGUBILI SMO STASANJE NOVIH GENERACIJA FABRIČKIH RADNIKA

BH BUSINESS MAGAZINE:
Kakav je utjecaj poreza i doprinosa za rad malih i srednjih preduzeća?

DR.SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Što se tiče malih i srednjih preduzeća i poreznih opterećenja, rasterećenje u određenom, ali ograničenom vremenu, polučilo bi rezultate, ali vremenski ograničeno.
Zakoni tržišta, obim proizvodnje, obim ukupnog prometa novca, kapitala, znanja i usluga tako su usklađeni da „zakon spojenih posuda“ svojim instrumentima koji se ne mogu korigirati, ubrzo bi sve vratio na početne postavke, stim što bi to rasterećenje kasnije predstavljalo nenadoknadiv manjak u prilivu financijskih sredstava po osnovu poreza koji se ne bi mogli nadoknaditi iz drugih izvora.
Ključni problem naše privrede, posebno mislim na proizvodno prerađivački sektor u svim granama, jeste nepostojanje velikih složenih privrednih sistema koji su u svakoj privredi i ekonomiji poluga, poveznica na kojoj posluju srednja i mala preduzeća i koji svoje poslovanje u cijelosti usmjeravaju prema potrebama velikih sistema.
Mi smo , nerazumljivom ekonomskom i dugoročnom razvojnom politikom, olako prepustili stihiji velike sisteme, dozvolili da se raznim mahinacijama stečena bogastva radnika samoupravljača pretoče u ruke pojedinaca, čime smo za posljedicu dobili nestanak nosioca privrednog razvoja, te u isto vrijeme, izgubili stasanje novih generacija fabričkih radnika koji su temeljna vrijednost u svakom industrijski razvijenom društvu.
Veliki sistemi moraju i trebaju biti pod „zaštitom“ države i floskule kako se trebaju privatizirati, jer to traže tamo neki stranci, su bile samo opravdanje da se pokrene proces prenosa vlasništva i bogaćenje pojedinaca, a urušavanje privrednog sistema i države u cjelini.
Greška koja se nije smjela desiti, ali ona je i dan danas na djelu, a za to je danas zadužen famozni „Zakon o financijskoj konsolidaciji“,a posljedice koje su proistekle primjenom ovog fantomskog Zakona su, zastrašujuće.
Mi smo zaboravili ili nismo ni znali da bez velikih privrednih sistema nema privrede koja ima snagu prilagođavanja i odupiranja velikim krizama.
Bili smo svjedoci intervecionizma u SAD, Njemačkoj, Italiji i drugim državama 2008. godine, u vrijeme velike krize, kako bi sačuvali velike sisteme koji su u privatnom vlasništvu od propadanja.
Uzmimo kao primjer kompaniju „Meggle“ u Bihaću i šta bi značio njen nestanak ili prestanak proizvodnje. Hiljade kooperanata koji proizvode mlijeko za „Meggle“ bi ostali bez osnove za dalje bavljenje proizvodnjom mlijeka i sav stočni fond bi za kratko vrijeme nestao.
Osim proizvođača mlijeka koji drže mliječne krave, koliko je još privrednih subjekata vezano za tu kompaniju, od proizvođača hrane za stoku, veterinara, laboratorija za kontrolu ispravnosti hrane, proizvodnju ambalaže, trgovine koji prodaju njene proizvode, obrtnike koji daju usluge održavanje elektroenergetskih postrojenja, saobraćajnica, komunalnih usluga, prevoznika i koliko ih još ima a da nisam pomenuo.
Da li ljudi uopšte mogu razumjeti šta za jednu sredinu predstavlja jedan veliki privredni sistem?
Kada takav proizvodni gigant izađe na treća tržišta, kad maksimalno napregne sve svoje proizvodne kapacitete, ljudske resurse, njegova sudbina ne može biti samo briga vlasnika takvih sistema.
Takvi sistemi moraju da budu u svakom trenutku ključna briga države i vlada tih država. Šta bi danas BiH, u vrijeme kada hrana postaje strateško oružje u globalnim kretanjima da je sačuvan Agrokomerc? Šta bi za BiH značilo u smislu unapređenja i usvajanja novih tehnologija da i danas imamo Energoinvest i Hidrogradnju u punom kapacitetu? Šta bi značilo BiH u segmentu drvne industrije da i danas u punom kapacitetu imamo Kravaju Zavidovići?
Da smo shvatili da se ni po koju cijenu ne smije ispustiti iz ruku države željezara u Zenici, da i dan danas imamo u punom pogonu Soko Mostar, Bratstvo Novi travnik.
Koliko još smo uništili takvih sistema, a kakva bi danas bila ekonomska slika da svi oni posluju, stvaraju novu vrijednost, zapošljavaju i čine kičmu malim i srednjim preduzećima ?
MOGUĆNOST ŠIREG KONFLIKTA U BIH JE VIŠE NEGO REALNA

BH BUSINESS MAGAZINE:
Zašto Bosni i Hercegovini trebaju procesi europskih integracija i ulazak u NATO?

DR.SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Kada Bosnu i Hercegovinu gledate kroz prizmu procesa, postignute rezultate i aktuelne trendove koji se dešavaju u obrazovanju, industriji, rudarstvu, turizmu, zdravstvu, upravi, poljoprivredi i državnim službama susrećete se sa nevjerojatnim šarenilom neujednačenosti, dostignutog stepena razvijenosti i općeg standarda svakog pojedinca, ali i zajednice u cjelini.
Balast koji dan danas traje, a traje više od trideset godina, predstavlja nepremostiv kamen spoticanja institucionalnom jačanju države sa konstatnom prisutnošću latentnih tenzija koje se u svom sadržaju prvenstveno ispoljavaju u vidu negiranja BiH, opstruiranja svega što ima državno pravni okvir do težnji uspostavljanja nekih novih država, pripajanja i sličnih antiustavnih i antidejtonskih djelovanja.
Neujednačenosti pri primjeni i tumačenju zakona, negiranja donesenih presuda, naplate direktnih i indirektnih poreza, raspodjele pdv, kolapsa obrazovnog sistema, tumačenja istorije i da ne nabrajam dalje, jer naprosto ne postoji oblast u kojoj bi imali ujednačen politički stav.
Svi ti negativni narativi i animoziteti, koji su u najvećoj mjeri odraz nespremnosti da se prevaziđu traume prošlosti i napravi korak ka budućnosti, neupitno nameću obavezu članstva BiH u NATO, jer u ovakvoj sigurnosno istrošenoj državi, mogućnost incidenta, a nakon tog i eskaliranja u širi konflikt, je više nego realna.
A da li je u ovom momentu ostvarivo člastvo BiH u NATO savezu? Nije. Da li je ostvariv ulazak BiH u EU? Nije. Politike unutar BiH to u ovom trenutku nisu spremne, jer bi se ulaskom u savez država EU u mnogo čemu urušili koncepti na kojima političke oligarhije vladaju ovim prostorom, sa nizom neskrivenih, ali i skrivenih ciljeva.
S druge strane, meni su kao čovjeku, poruke podrške iz sjedišta EU i njenih institucija i njihova ustaljena, uopštena terminologija na granici satire i mentalnog vrijeđanja onih građana BiH koji istinski žele biti dio obitelji naroda EU.
Samim ulaskom u EU postojeći problemi ne bi po automatozmu nestali i vjerojatno bi još veoma dugo bili prisutni u unutrašnjim odnosima. Ipak treba imati na umu, da i unutar same EU imamo trzavica, različitih stavova i težnji, pa ipak život unutar granica EU i život izvan njenih granica je neuporediv.
Siguran sam da bi se članstvom u EU potaknuo razvoj i maksimalna tržišna utakmica u svim našim regijama. Da bi mogućnost stjecanja znanja na prestižnim obrazovnim ustanovama EU doprinijela da kroz dvadesetak godina u BiH imamo generacije vanserijskih stručnjaka, ne samo sposobnih i spremnih da uvode nove tehnologije i znanja već da ih i sami stvaraju.
BiH danas, za takav iskorak nema ni približno potrebne kapacitete. Pojedinci koji iskoče, dokaz su da možemo, ali pojedinci nisu generator razvoja i novih tehnologija. Za to je potreban politički konenzus i kritična masa obrazovanih ljudi. Pojedinac može samo kroz neku ideologiju da pokrene mase, ali samo onih neobrazovanih i ekonomsko ovisnih. Bogate i obrazovane teško je indoktrinirati.
Na kraju, koliko nam je potrebno članstvo u NATU? Više nego ijednoj zemlji u Europi, a na Balkanu da ne govorim. Danas je BiH rastrgana između težnjih raznih blokova i radikalno suprostavljenih ideologija, koje u najvećoj mjeri imaju za cilj očuvanje sadašnjeg stanja, iako se prezentiraju kao temelji odbrane i zaštite nekog od nekih.
Iako svi nemamo isti pogled na članstvo u NATO-u, od onih koji su apsolutno protiv do onih koji su apsolutno za, ali i onih koji su ovisno o interesu samo deklarativno za i obratno, članstvo u NATO-u je jedina moguća garancija da se sačuvaju životi mladih ljudi, bez obzira kakve poglede imali ti mladi ljudi i kakve vrijednosti njegovali. Život imaš samo jednom i nikada više.
Nama u BiH treba biti uzor i primjer da se može, da je cilj i pored nezamislivih barijera ostvariv, država Crna Gora. I posebno želim apostrofirati, država koja je po svim karakteristikama multietnička i nadasve demokratska država čije je članstvo u NATO savezu temeljni oslonac provođenja EU integracija. Želim im svu sreću i čim prije da da postanu još jedna porodica evropskih država. Također, osim sigurnosnih aspekata, NATO je nezaobilazna poluga ekonomskog razvoja s posebnim akcentom na zemlje EU i sjeverne američke države. Jednostavno rečeno, NATO je viza za krug bogatih, pravno uređenih zemalja u kojima su ljudske slobode i ljudska prava dostigla u ovom trenutku najviši stepen razvoja.
Stoga, kada nemaš viziju budućnosti, kad nisi sposoban da napraviš korak naprijed, uvijek ti je na raspolaganju prošlost. Savršen alat za održavanje latentnog straha, proizvodnju svih vrsta neprijatelja, očuvanje neimaštine i spremanja za ponovni rat, „jer on samo što nije“.

 

BH BUSINESS MAGAZINE:
Kakav je vaš stav o nezaposlenosti mladih ljudi i zašto nam mladi ljudi odlaze u treće zemlje?

DR.SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Tema zaposlenosti ili nezaposlenosti uistinu se treba i mora sagledavati iz više uglova.
Prije svega, samo stjecanje statusa zaposlenog čovjeka u BiH veoma često je na granici regularnosti, da ne kažem daleko izvan zakonitog zaposlenja i već tu imamo u startu nepremostiv problem.
Ako si mlad čovjek i ne pripadaš ni jednoj direktno ili preko nekog od roditelja koji dobro kotira u nekoj političkoj stranci, a pogotovo vladajućoj političkoj opciji, šanse da ostvariš zaposlenje su nemoguća misija.
Nepotizam, veze, zloupotrebe i šta sve ne drugo, doslovno ruše samopouzdanje, vjeru u pravdu i državu, u kojoj bi svaki čovjek trebao da ima ista prava, a među njima jedno od osnovnih prava, pravo na rad i zaposlenje u skladu sa svojim sposobnostima i stručnosti.
Veliki broj mladih ljudi je zbog dubokog razočarenja odlučio svoj život nastaviti u trećim zemljama, najčešće radeći na poslovima koji su daleko ispod stečenog nivoa obrazovanja i njihovih sposobnosti, a nekada i zapošljavanjem na poslovima koji nemaju nikakve veze sa stečenim obrazovanjem.
Iz takvog stanja dobijamo jednostavnu formulu. Veći broj zaposlenih ljudi izvan domovine, apsolutna je potvrda razine urušenog sistema vrijednosti i temeljnih principa, koji bi trebali da budu crvena linija kad su u pitanju ljudska prava i ljudske slobode.
Taj broj je nesporna potvrda obima nepotizma, kriminala, zloupotreba i svih drugih pojava koje za posljedicu imaju pad industrijskog razvoja, a time i manjak radnih mjesta u državi ili regiji iz koje odlaze ljudi u treće zemlje kako bi sebi i svojoj obitelji osigurali ekonomsku egizistenciju.
Ne postoji čovjek koji bi između rada i života u svom gradu ili odlaska u drugu državu, izabrao odlazak.
A koliko je sve to dobro osmišljeno i doslovno pretvoreno u strategiju vladanja vještim izokretanjem činjenica, nametanjem nekakvih patriotskih osjećaja kod tih ljudi kad odu, tražeći neko drugo nebo pod kojim će ostvariti pravo na bilo kakav rad, od strane istih onih zbog kojih su otišli u treće zemlje, veoma se dobro vidi u obraćanju kroz razne medije, kada ih se poziva da ulažu u svoj kraj pa i glasaju za njih.
Stvarajući novu vrijednost u trećim zemljama, obavljajući u pravilu jednostavne i slabo plaćene poslove, stečena financijska sredstva u vidu plata, po inerciji donose u svoje sredine ulažući u kupovinu nekretnina, izgradnju ili obnovu svojih domova, kupujući razne robe, plaćajući usluge zdravstva, školovanja za svoju djecu, pomažući članovima svojih obitelji koje su ostale u BiH i što svakako treba pozdraviti, ali u isto vrijeme ubrizgavajući svoj novac u financijske tokove u vidu ino doznaka, održavaju na vlasti one koji su ih svojom bahatošću, korumpiranošću otjerali iz države i koji ih gledaju danas jedino kroz prizmu ino doznaka, a svakako i kao glasačku mašineriju kako bi i dalje vladali.
Ovo su pojave koje me svojom negativnošću posebno dotiču i ako sam na nešto ogorčen to je na ovako uspostavljene odnose i što ti naši ljudi vještim manipulacijama takvih političara to jednostavno nisu u stanju da prepoznaju.
Valjda je to bolest država u tranziciji, samo što će bojim se ova bolest na ovim prostorima trajati jako dugo.

PONOSAN SAM NA NOVI ŽIVOT POSLOVNIH ZONA „KOMBITEKS“ I „ZDENA“

BH BUSINESS MAGAZINE:
Gospodine Smlatić, na šta ste najviše ponosni u vašoj karijeri i koja su vaša najveća ostvarenja?

DR. SC. ŠEFIK SMLATIĆ:
Moj najveći uspjeh na koji sam posebno ponosan, da li su to rezultati koje sam postigao sa svojim timom tehnologa u mesnoj industriji, da li sve ono što sam postigao sa svojim đacima kao profesor u srednjoj ekonomskoj školi ili studentima na fakultetu ili na rezultate koje sam ostavio iza sebe u vrijeme obavljanja funkcije ministra unutrašnjih poslova ili kao direktor brokerske kuće ili građevinarstvu, sve u svemu na svaki taj period kroz koji sam prošao i poslove koje sam obavljao, a u svima sam obavljao rukovodne poslove i zadatke, najbolje se može vrednovati kroz reakcije ljudi s kojima sam kroz svo ovo vrijeme sarađivao. Kada osjetite isto, ako ne i veće poštovanje sada kad im niste više nadređeni, najbolja je potvrda da ste dobro radili.
Ipak posebno želim istaknuti rezultate koje sam postigao sa svojim timom pri vođenju stečajnih postupka u d.d. KOMBITEKS Bihać u stečaju i d.d. SANA Sanski Most u stečaju.
Na mjesto stečajnog upravnika u d.d. KOMBITEKS Bihać u stečaju, imenovan sam nakon dugotrajnog otvorenog nezadovoljstva radnika načinom rada i načinom vođenja stečajnog postupka prethodnog stečajnog upravnika, koje je na vrhuncu eskaliralo demonstracijama i blokadama stečajnog dužnika.
Iskreno, kad sam obavješten da će doći do razrješenja prethodnog stečajnog upravnika i da ću ja biti imenovan, imao sam dvojbu od, je li mi ovo pametno, do nekog izazova koji je u meni postojao, da pored svega napravim nešto dobro za sve te radnike, ali i za svoj grad.
Ono što sam zatekao, bila je slika potpune zapuštenosti, devastacije i propadanja svega onog što su generacije fabričkih radnika, većinom bišćana, stvarali decenijama. Najblaže rečeno, bila je to žalosna slika.
Razina nezadovoljstva radnika, anarhija i toliko loša atmosfera koja me je dočekala na kapiji fabrike i moja vizija šta želim da napravim, kako da tu negativnu energiju pretočim i usmjerim u pravcu zajedničkog ostvarenja i izgradnje potpuno novog složenog poslovnog sistema, na prvu nije dočekana od svih s vjerom da je to moguće, ali je bilo itekako i entuzijasta i ljudi spremnih na izazov, samo je trebao netko tko ima hrabrosti da pokrene takav projekat, bez obzira što nitko nikada prije nije takvo nešto napravio kroz bilo koji stečajni postupak.
Posebna je zanimljivost što sam u toku stečajnog postupka sa svojim timom uspio osigurati financijska sredstva za izgradnju potpuno nove vodovodne mreže koja je spojena na regionalnu vodovodnu mrežu iz izvora stranih nevladinih organizacija.
To je definitivno bio presedan, ali su i predstavnici nevladine organizacije, nakon završetka projekta, čestitali na uspješno realizaciji istog, naglašavajući da im je to prvi put da im se sredstva odobre za projekt koji se realizira kroz privredno društvo u stečaju, ali da je postignuti rezultat kao i odnos prema odobrenim sredstvima primjer odgovornog postupanja i korištenja istih.
Danas cijela poslovna zona ima kvalitetno rješeno snabdjevanje pitkom vodom, ali i veliki dio naselja Hatinac, koji je također spojen na navedeni novoizgrađeni vod.
Ono što je neposredno vezano lično za mene jest moja vizija koja je kasnije pretočena u inicijativu da se proglasi poslovna zona „KOMBITEKS“ od strane Vijeća Grada Bihaća.
Da je pored pomenute vodovodne mreže u toku stečajnog postupka, urađen projekt centralne saobraćajnice kroz poslovnu zonu, provedeno cijepanje, da je ista prešla na Grad Bihać i stekla kategoriju javnog dobra, presvučena potpuno novim asfaltom, urađena kompletno nova elektro mreža sa novim trafostanicama, ptt mreža, kablovska mreža, kanalizaciona mreža koja je spojena na kolektor, stvoreni svi preduvjeti za uspostavljanje poslovnih aktivnosti više desetina privrednih subjekata.
I kada znam da je postignuti rezultat koji je završen proglašenjem poslovne zone „KOMBITEKS“ Bihać, danas u mnogim stručnim krugovima primjer kako bi se trebali voditi stečajni postupci, a ja sam ovaj pristup nazvao aktivni stečajni postupak, imam pravo da budem ponosan.
Na kraju, kad sad prođem kroz poslovnu zonu „KOMBITEKS“ i kad gledam toliki broj privrednih subjekata, veliki broj mladih ljudi koji danas rade u nekom od tih poduzeća, u kojima grade svoju budućnost i sanjaju svoj san, znam da sam ja svoj san o ovakvom Kombiteksu ostvario i znam da oni i ne znaju ko je čovjek koji prolazi pored njih, ali ja znam šta svi oni sa svojim osmjesima i mladošću znače meni.
I da ne zaboravim, isti projekt osnivanja poslovne zone po istom modelu realizirao sam i u Sanskom Mostu. Rezultat izuzetne saradnje i međusobnog razumjevanja je poslovna zona „ZDENA“, koja je nastala na temeljima d.d. SANA Sanski Most u stečaju. I u njoj danas imamo nekoliko stotina zaposlenih radnika u desetak privrednih društava, koja u poslovnoj zoni obavljaju svoje poslovanje.